VLADAR GORANSKIH ŠUMA
Ljudi su nam nadjenuli ime
smeđi medvjed zbog krzna i navike da se volimo osladiti medom. Nekada su nas
zbog toga zvali med-jedi. Nastanjivali smo velika područja Europe, ali smo iz
mnogih područja potisnuti jer se baš nismo dobro snašli u okruženju koje je
čovjek sve više prisvajao za svoje potrebe. Nekad smo se kretali većinom danju,
ali otkako se moramo skrivati od čovjeka privikli smo se uglavnom na noćni
život. Kao i većina drugih divljih životinja, naših prijatelja, i mi imamo
svoje putove kojih se teško odričemo čak iako ih ljudi presijeku svojim
građevinama ili prometnicama.
Mi smo velike i opasne
životinje koje se boje i skrivaju od čovjeka, ali se i čovjek boji nas. Zbog
nezgrapnog i zdepastog izgleda, specifičnog hoda, smeđeg grubog krzna, okruglastih
ušiju ljudi su nas opčinjeni veličinom, snagom i okretnošću nazvali „vladarima
svih šumskih životinja“.
Iako smo u Europi
poštivani kao „kraljevi životinja“, morali smo se prilagoditi suživotu s
čovjekom koji nas je istiskivao malo-pomalo iz naših staništa. Nekad smo
živjeli i po čitavoj Hrvatskoj. Po nama je planina iznad Zagreba, glavnoga
grada Hrvatske, dobila ime – Medvednica. Do danas nas je u Hrvatskoj ostalo oko
1000, od toga 400 nas je u Gorskom kotaru.
U Gorkom kotaru još je i
danas živa pučka predaja prema kojoj postoje dva tipa medvjeda. Jedan tip je
opasan – mesojed jer češće napada stoku, a drugi miroljubiv i bezopasan jer se
hrani biljnom hranom i mravima. Danas takva podjela nema potvrdu u modernoj
znanosti o medvjedima, a i nama medvjedima je smiješna i zabavna.
STAZA MEDVJEDA
Krećući se šumskim
prostranstvima Gorskoga kotara jeste li se zapitali tko je šumskom stazom
kročio prije vas? Šumska tajna bit će otkrivena jer su neki od nas obilježeni
telemetrijskim ogrlicama, a na nekim mjestima snimaju i automatske šumske
kamere. Velikim projektom „Sožitje“ (sožitje je akronim međunarodnog EU IPA
projekta „Zajedno očuvajmo život i bogatstvo prirode za buduće naraštaje“)
prati se naše kretanje. Javna ustanova „Priroda“ na projektu „Sožitje“ zadužena
je za osmišljavanje i postavljanje edukativne „Staze medvjeda“ u Brodu na Kupi,
u prekrasnom okolišu osnovne škole Frana Krste Frankopana. Prikupljeno je puno
podataka o nama, našem načinu života te biljnom svijetu u okruženju Kupske
doline i u Gorskom kotaru.
Učenici 1. razreda sa
svojom su učiteljicom Marijom Tonković obišli „Stazu medvjeda“. Što su vidjeli,
naučili, zaključili procijenite sami:
Dušan Šajnović: „Debeli
drveni medo stoji na ulazu u naš okoliš.“
Ivana Jurić: „Otisci
medvjeđih šapa pokazuju koliko je velik.“
David Šokčević: „Kad se
medo podigne na stražnje noge dva puta je veći od nas.“
Suzana Litanj: „Na karti
svijeta vidimo gdje još žive medvjedi.“
Sanjin Ivanišević: „Kad
stavimo uho na drvenu trubu, čujemo zvukove prirode.“
Učiteljica: „Što medo
jede?“
Učenici: „Meso, jagode,
med, žir, bukvice, mrave... Zimi ne jede – spava!“
KAKO SE PONAŠATI AKO SE
SRETNEMO U ŠUMI?
Pa... ne znam! Nema pravog
odgovora! Problem obično nastaje zbog činjenice da ni mi medvjedi, a ni ljudi
ne znamo kako će tko od nas reagirati. Svaki susret je specifičan i svaka
jedinka može se u pojedinoj prilici drukčije ponašati. Za sve bi bilo najbolje
mirno i bez pretjerane panike i vike povući se s mjesta. Najgori je susret
između medvjedice s mladima i čovjeka. Čovjek mora biti svjestan da je šuma naš
dom. Glasnim govorom ili nekim drugim zvukom treba nam dati do znanja da je u
blizini. Mi vrlo dobro čujemo, a i brzo nanjušimo uljeza u našem staništu, a
tada se mičemo! Pametniji popušta!!!
JESTE LI ZNALI?
Mnogi su predjeli u
Hrvatskoj nazvani po nama: Medvednica, Oštri Medveđak i Tupi Medveđak – vrhovi
u N.P. Plitvička jezera, Medvjeđi kuk u Parku prirode Velebit...
Veliki Medvjed i Mali
Medvjed najpoznatija su zviježđa sjevernog neba.
Ima mnogo vrsta biljaka
koje su nekim svojstvima dale čovjeku ideju da ih imenuje prema medvjedima,
npr. medvjeđi luk, medvjeđe uho, medvjeđa šapa, medvedova trešnja...
Čak se i jedan kolač zove
po nama – jeste li probali medvjeđe šape? Mljac!